Tko je ta Maja?

Posljednjih dana napokon je ženski nogomet dobio pažnju javnosti barem približno onome što bi trebalo biti normalno, nažalost ne zbog nečega lijepoga, velikog uspjeha našeg kluba ili reprezentacije nego zbog – štrajka. Pa, tko je ta Maja koja je kriva za sve probleme najtrofejnijeg nogometnog kluba u Lijepoj našoj?

Prije devet godina sam počeo raditi kao sportski novinar, glavni motiv bila je promocija nekih malih, običnih likova koji daju puno sportu a nigdje ne dobivaju zasluženu pažnju. Želja je bila od Sportala napraviti portal na kojem će se potpuno ravnopravno dati prostor i djevojkama koje se bave sportom, odbojkom, rukometom, košarkom i negdje na kraju – nogometom. Moram biti iskren, kao i svi muškarci imao sam prilično velike predrasude prema ženskom nogometu sve dok nisam prvi put vidio kako nogomet igra Maja. Maja Joščak.

Nisam imao čast gledati Macu Maradonu koja je najveće ime ženskog nogometa u Hrvata, ali ću si dati slobodu reći da je Maja najveća hrvatska nogometašica, jer da postoji bolja siguran sam da bi i te kako čuli i znali za nju. Prava španerica, djevojka koja malo drugačije igra nogomet, koja malo drugačije vidi što se događa na terenu, koja ima “vremeplov” u glavi pa predviđa poteze unaprijed. Tehnički savršena igračica, pakerica, asistentica ali i realizatorica koja se ne “izvlači” od defanzivnih obveza. Ukratko, Maja prva, a onda i Lojna, Balić, Nevrkla, Lubina, mala Živković i ostale su definitivno porušile moje predrasude o ženskom nogometu.

Maja Joščak kao i svako ljudsko biće ima svoje vrline i mane, ovisi što tko želi vidjeti to će dominirati. Ali Maja nogometašica je institucija, Maja kapetanica je institucija. Maja je vođa na terenu, ona je prva koja će zagalamiti, ali i prva koja će dati podršku, koja će stati u zaštitu svojih suigračica. Nije li to posao kapetana?

A došli smo do toga da se kapetana proziva jer je – kapetan! Da, odlazila je Maja iz Osijeka, vjerojatno ne zato što je u klubu sve bilo divno i krasno, ali se i vratila s nadom da se nešto promijenilo. Klupsko priopćenje bio je klasični autogol predsjednika Bodražića i klupske uprave, spominjanje kako je klub snosio troškove oporavaka svojoj igračici ne možemo okarakterizirati drugačije nego kao katastrofalan pokušaj prebacivanja krivnje na nekoga samo zato jer se pobunio, i to na najniži mogući način, pričom o zdravlju. Zaboravljajući pri tome, slučajno podrazumijeva se, da je u finalu Kupa 2022. godine protiv Splita i u klupskom dresu ozlijeđena, zaboravljajući, slučajno, podrazumijeva se, koliko je puta stisnula zube kao i druge cure i igrala s tko zna kakvim ozljedama.

U čitavu priču o štrajku nema se smisla puno petljati do trenutka kada Klub izađe u javnost sa svim računima, s iznosom koji je doista primljen od UEFA-e, računima koji su podmireni u organizaciji kvalifikacijskog turnira i na put do Nizozemske. Činjenica da se na štrajk odlučilo devet igračica, onih najstarijih, govori da drugi dio ekipe možda i nije nezadovoljan, to ne poništava pravo ovoj osmorki da budu nezadovoljne. Pa i da štrajkom traže svoja prava. Najava “disciplinskih mjera” je suluda, tjeranje inata neće donesti ništa dobro za ŽNK Osijek. Najava da će putem odvjetnika zaštititi “interese i dignitet” kluba je još veća ludost, nimalo slučajno kompletna sportska javnost stala je uz igračice, igračice koje su zajedno s Majom posljednjih desetak godina stvarale dignitet i branile interes kluba. Oni koji su igrali nogomet barem na amaterskoj razini ali su težili biti bolji, koji su željeli pomoći svojoj ekipi jako dobro znaju koliko su se toga morali odreći, a onda svi skupa možemo samo zamisliti koliko su se toga ove djevojke morale odreći. Koliko su puta morale zamoliti kolegu na poslu da ih zamjeni jer one moraju u Pulu, Metković ili Split na utakmicu u kojoj će pobijediti s 15 golova razlike. A i kad su vodile s tih 15 golova razlike su davale sve od sebe i željele – 16! Rušile su rekorde, donosile pehare na Mačkamamu u serijama, a sve to za mizerne plaće i plaćeno školovanje za trenersku licencu kako bi kad je dobiju – radile u klubu. Opet za mizerne novce! Mi muškarci ne možemo o ženskoj biologiji, ali možemo pretpostaviti da su i tu ove cure daleko više toga žrtvovale da bi uspjele, da bi njihov klub bio najbolji, da bi u Slavoniju donosile trofeje. Za mizerne novce! Godinama su znale da klub nema novca, radile su, pobjeđivale i osvajale, sada kada je nešto novca došlo a važnije su svlačionice, sobe i restoran. I tko zna što još, dok ne vidimo spomenute račune nikada nećemo znati.

Iako je puno toga izgovoreno s obje strane i u javnosti, još više toga sasvim sigurno i na tom famoznom sastanku nadamo se da veze nisu do kraja popucale i da se stvari mogu riješiti. A ako jesu popucale, nogometna rješenja su u nogometnim klubovima uvijek najbolja i najpametnija, kad je kriza rezultata nikada se ne mijenja pola ekipe nego – trener i njegov stožer. Jasno da ne “ciljamo” na Špehara koji je u čitavoj ovoj priči možda i najveća žrtva.