Titula kaže “zbogom”, Dinamo pao, Cannavaro potonuo

Katastrofa? Krah? Potop? Sve te riječi djeluju preblago kada opisujemo ono što se Dinamu dogodilo večeras u Puli. Istra je u svakom smislu nadigrala momčad Fabija Cannavara i s 3:0 zabila čavao u tablicu, ali možda i u sezonu – ako ne i u trenersku karijeru talijanskog stručnjaka u Maksimiru. Ovaj poraz je sramotno poniženje momčadi koja pretendira na naslov. Dinamo

Istra kao stroj, Dinamo kao sjena

Od samog početka, večer na Drosini nije ostavljala previše prostora za interpretacije. Jedna momčad znala je što želi i kako to želi ostvariti – druga se samo nadala da će se nešto samo od sebe dogoditi. Istra je ušla u utakmicu s gardom momčadi koja je spremna umrijeti za svaku loptu. Dinamo? Više je djelovao kao turist koji je zabunom sletio na pogrešan let. Gledali smo pulski stroj – momčad Gonzala Garcije koja je svaki segment igre imala pod kontrolom. Tranzicija, pressing, obrana, kreacija – sve je funkcioniralo. Već u 21. minuti, taj pritisak se materijalizirao. Rozić je spustio loptu za Lončara, a ovaj hladnokrvno zakucao u mrežu. Gol je pao, ali ono što je bilo još bolnije – bio je osjećaj da Dinamo uopće nije znao kako je do toga došlo.

Istra nije stala. Do kraja poluvremena izgradili su još tri ozbiljne šanse, pogađali okvire, gurali po bokovima, lomili vezni red i napadali s nevjerojatnom lakoćom. Dinamo? Jedan opasan udarac, malo nervoze, puno praznog hoda. Nevistić je još i održavao nadu svojim obranama, ali igra je već tada davala naslutiti ono što je uslijedilo. U nastavku – nastavak istarske dominacije. Drugi gol, još jedna lekcija iz kolektivne igre. Maurić je primio dugu loptu, ostavio Lončaru koji preciznim udarcem zabija svoj drugi. Dinamo izgleda pogubljeno – kao da nisu sigurni ni gdje stoje, ni tko koga treba čuvati. I onda treći – Lawal, nedavno tragičar s Rujevice, sada junak koji glavom potvrđuje katastrofu Cannavarove momčadi.

Ta 68. minuta bila je trenutak kada se rezultat pretvorio u debakl. Trenutak simbolične kapitulacije Dinama. Ne samo protiv Istre – nego protiv vlastite zablude da je ova sezona još uvijek pod kontrolom. U stvarnosti, to je bila autopsija jedne loše konstruirane nogometne priče.

Istra – pametna, energična, bolja u svakom pogledu

Za razliku od Dinama, Istru se mora staviti pod reflektore. I to one na kojima piše – poštovanje. Jer ono što su Puljani večeras odigrali bila je lekcija, i to nogometna, taktička, ali i karakterna. Nisu samo pobijedili – oni su deklasirali. Od prve do posljednje minute djelovali su kao momčad koja ima sve: i znanje, i energiju, i srca preko svake granice. Rozić je bio motor, Lončar egzekutor, Lisica stalna prijetnja, a Lawal je kao džoker s klupe zapečatio večer iz snova. Majkić na golu? Monumentalan. Koski i Marešić u obrani – besprijekorni. Svaka linija je disala kao jedna. I ono što najviše fascinira – nisu igrali defenzivno, nisu čekali. Gledali smo Istru koja ima stil, koja zna gdje ide, koja zna kako dići publiku i kako je zadržati na nogama.

A najvažnije od svega – Gonzalo Garcia pokazao je da zna pripremiti utakmicu, prepoznati slabosti protivnika i iskoristiti ih do maksimuma. Nisu se povukli, nisu kalkulirali, nisu stali. Čak ni kod 3:0 – nastavili su napadati, igrati, raditi presing, i to ne zato što su morali – nego zato što su mogli. Ova Istra možda neće osvojiti trofej, ali ona igra nogomet vrijedan divljenja. Ima ideju, ima lice, i ima sustav. I to sve bez velikih zvijezda i bez pompe. U eri u kojoj se svi zaklinju u budžete i transfere, Garcia i njegova momčad pokazali su da se nogomet još uvijek može igrati – s glavom, srcem i strašću.

Dinamo – gdje je to nestalo? Tko su ti ljudi u plavom?

Ako smo se prošlih mjeseci pitali što nije u redu s Dinamom, večerašnja utakmica u Puli možda je dala konačan odgovor: sve. Više to nije pitanje forme, više nije pitanje rotacija, niti umora, već – gubitka identiteta. Klub koji je godinama diktirao ritam hrvatskog nogometa sada izgleda kao umorna kopija samog sebe, bez jasne ideje, bez strasti, bez autoriteta. U susretu protiv Istre, u utakmici koja je trebala biti demonstracija snage – Dinamo se doslovno izgubio. Ne taktički, ne rezultatski – nego u temelju. Igrači su djelovali kao da ne znaju ni gdje su, ni što bi trebali raditi. Martin Baturina, nekoć motor ove momčadi, sad luta bez ritma. Ademi, simbol Dinamove snage i borbe, izgleda potrošeno, bez onog iskonskog prkosa. Pjaca je nestao iz kadra, a ulazak Petkovića, Sučića i Mbukua u nastavku utakmice donio je samo iluziju nekakvog buđenja. Prijetili jesu, ali ništa konkretno.

Najgore od svega? Dinamo više ne vjeruje. Ne u sustav, ne u strategiju, a možda ni u samog sebe. Na terenu nema komunikacije, nema kolektivne reakcije, nema karaktera. A sve to pada na leđa Fabija Cannavara – čovjeka koji je došao s velikim imenom, ali zasad bez ikakve trenerske ostavštine u Maksimiru. Gledati ga kako zbunjeno gestikulira kraj aut-linije dok mu momčad prima treći gol – to nije izgledalo kao trener s planom. To je izgledalo kao čovjek kojem se sve raspada pred očima.

Navijači su rekli svoje – baklje i šutnja kao osuda

Simbolika je uvijek jaka u sportu. U 70. minuti, baklje Bad Blue Boysa počele su padati na teren. Nije to bila puka frustracija. Bila je to poruka. Poruka da više ne vjeruju. Poruka da više ne žele gledati praznu ljušturu kluba koji je naviknut na trofeje, na borbu, na emociju. Umjesto toga, gledaju prazne poglede, nedorečene akcije i upravu koja – kao i momčad – ne zna u kojem smjeru krenuti. Poraz protiv Istre nije tek običan poraz. On je kulminacija sezone ispunjene polovičnostima, promašenim transferima, rotacijama bez glave i repa, te očiglednim gubitkom liderstva u svlačionici. Nema više sigurnosti, nema više odgovora – samo pitanja. A pitanja se množe.

Sada je pitanje za klub – hoće li ovo biti točka pucanja ili početak čišćenja? Jer ovako više ne ide. Hajduk i Rijeka su već otišli, a s osam bodova zaostatka, Dinamo ne samo da više ne kontrolira svoju sudbinu – on se više ni ne čini kao netko tko bi mogao iznenada okrenuti sezonu. Ova sezona već predugo klizi prema ponoru, a ako se nešto drastično ne promijeni – i to odmah – mogla bi završiti kao jedna od najvećih sramota u modernoj eri kluba. A to ne bi bila tragedija samo za navijače – već i za sam hrvatski nogomet. Dinamo je izgubio utakmicu, ali ono što je možda i važnije – izgubio je svoj kompas. Pitanje je: hoće li ga pronaći prije nego što bude prekasno?