Roditelji, vaše dijete ne igra zbog vas – nego zbog sebe
Na svakoj tribini, bilo da se igra mali nogomet, rukomet ili košarka, uvijek se čuju isti glasovi. Isti ton, ista strast, ali često – pogrešan motiv. Viču: “Dodaj! Brže! Šutiraj! Ma što radiš?” I dok misle da pomažu svom djetetu, zapravo se obraćaju nekom drugom. Sebi, onom sebi od prije dvadeset godina, koji nikada nije zabio onaj gol, koji nije bio izabran u momčad, koji je prerano odustao.
Nema roditelja koji će priznati da liječi vlastite rane kroz dijete. Nitko neće reći: “Ja sam taj koji pokušava kroz sina ili kćer ostvariti ono što sam sam propustio.” Ali mnogi upravo to čine – nesvjesno, iz ljubavi, ali i iz boli.
Nakon svake utakmice, dok dijete šuti na zadnjem sjedalu automobila, oni kreću s analizom. “Zašto nisi dodao? Zašto si promašio? Trebao si jače, trebao si više htjeti!” A dijete šuti. Ne zato što ga nije briga, nego zato što ne zna kako da kaže: “Tata, mama, meni je već dosta.”
Djeca ne razumiju jezik taktike i pritiska. Oni razumiju pogled podrške, toplinu zagrljaja i onu jednostavnu rečenicu: “Ponosan sam na tebe.” Sve ostalo je samo buka u kojoj gubiš priliku da čuješ svoje dijete kako raste.
Nisu to loši roditelji. To su roditelji koji još uvijek nose svoje neispunjene snove, svoje “da sam barem tada” trenutke. Ali dijete koje sada trči po travnjaku nije lijek za tu bol. Nije dokaz da su mogli bolje. Ono ima pravo na svoj put, na svoje pogreške, na svoj ritam.
Sljedeći put kad vas ponese da vičete s tribine – zastanite. Kad vas svrbi jezik da poslije utakmice objašnjavate gdje je pogriješilo – udahnite. Pogledajte ga onako kako ga dugo niste: ne kao sportaša koji mora, nego kao dijete koje voli ono što radi.
Jer jednog dana, kada više ne bude ni utakmica ni treninga, jedino što će ostati bitno nije rezultat, nego osjećaj. Hoće li se vaše dijete sjećati da ste bili njegov najveći pritisak – ili najveća podrška?
I ne, neće svako dijete postati Luka Modrić, Luka Dončić ili prvoligaški igrač. Ali svako dijete može, i sa pedeset godina, imati istu onu ljubav i strast prema nogometu, trčanju, košarci – i veseliti se rekreaciji ponedjeljkom. Bitno je da kroz sport nauči kako biti dobar pobjednik, ali i kako se nositi s porazom. Da nauči što znače trud, poštovanje, disciplina i zajedništvo.
Jer sport nije samo natjecanje. To je škola života koja gradi karakter, uči kako ustati nakon pada i donosi one male, nevidljive pobjede – bolje zdravlje, prijateljstva, osmijehe i sretno djetinjstvo. Nemojmo im to uzimati radi vlastitih frustracija i neuspjeha.
