Rijeka: Priča o uspjehu koja bi mogla imati tragičan kraj

“Oni koji ne uče iz povijesti osuđeni su na to da je ponove.”

Ova misao, pripisana filozofu Georgeu Santayani, kao da je pisana za Rijeku i njezine vječne borbe na granici veličine i propuštenih prilika. Svaka sezona nosi svoju priču, a sezona 2024/25 trebala je biti ispisana zlatnim slovima. Rijeka je na vrhu, ispunjena talentom i karakterom – no, uvijek postoji ona neizgovorena rečenica u povijesti kluba: zašto uprava ponovno povuče kočnicu u trenutku kada treba dodati gas?

U povijesti ratovanja, često se govori o bitkama koje nisu izgubljene na bojištu, već u kabinetima i lošim odlukama zapovjednika. Aleksandar Veliki znao je da se osvajanje ne temelji samo na snazi vojske, već i na strategiji upravljanja osvojenim teritorijem. Napoleon je 1812. imao najmoćniju vojsku na svijetu, ali je podcijenio logistiku i snagu ruske zime. Rijeka je, simbolično govoreći, na svom pohodu prema naslovu. No, može li doista uzeti ono što joj se pruža, ili će zbog strateških odluka klupske uprave ostati kao još jedna vojska koja je stigla do vrata slave, ali nikada nije prošla kroz njih?

Ispod radara do eksplozije – Kako je sve počelo

Na početku sezone, Rijeka nije bila percipirana kao klub koji može ozbiljno parirati Dinamu i Hajduku. Krenulo se bez pompe, bez velikih predviđanja i uz tek pokoji optimističan komentar onih koji su znali da momčad ima potencijal. Međutim, što je Hannibal rekao kada je odlučio prijeći Alpe i krenuti na Rim unatoč ogromnim izgledima protiv njega?

“Ili ćemo naći put, ili ćemo ga stvoriti.”

Upravo je to Rijeka učinila. Sezonu je otvorila furiozno, pregazivši Lokomotivu s 4:0 pod vodstvom Željka Sopića, čovjeka čiji je temperament i nekonvencionalan stil komunikacije uvijek bio u fokusu. Rijeka je igrala lepršavo, hrabro, i činilo se da ima trenera koji zna kako voditi ekipu do vrha. Međutim, Sopićev mandat završio je onako kako često završavaju mandati karizmatičnih i snažnih lidera – s nesuglasicama unutar kluba. Možda nije bio savršen, možda je ponekad pretjerivao u izjavama, ali ključna činjenica ostaje – momčad ga je slijedila. Uprava nije. Rijeka je odlučila povući riskantan potez i predati kormilo Radomiru Đaloviću, treneru bez iskustva u vođenju momčadi na ovako visokoj razini.

Povijest je prepuna primjera u kojima su pomoćnici preuzimali glavnu riječ i pokušavali ostaviti trag – Julius Caesar imao je Marka Antonija, ali Antonije nikada nije postao novi Cezar. Đalović nas je sve iznenadio, pitanje je hoće li on biti taj koji će odvesti Rijeku do kraja?

Kada je Rijeka postala ozbiljan kandidat za naslov?

Nogomet nije igra trenutka, već proces – niz izazova i testova koji oblikuju momčad i definiraju njezin karakter. Velike ekipe ne postaju šampioni jednim blistavim nastupom, već serijom malih, ali ključnih pobjeda koje sežu dalje od samog rezultata. Rijeka je u sezoni 2024/25. prošla svoje bitke, i svaki od tih okršaja donio je nešto novo – dokazala je da nije prolazni hit, već momčad koja se može nositi s najvećima. Poput vojske na pohodu, Rijeka se suočila s protivnicima koji su je mogli uzdrmati, ali svaki put kada su je testirali – Rijeka je pružila odgovor.

Pobjeda u Osijeku

Svaka momčad koja cilja na naslov mora proći test teških gostovanja. Opus Arena je simbol tog izazova – neugodan teren, kvalitetan protivnik, publika koja je vikala protiv Riječana. U takvim utakmicama ne pobjeđuje uvijek bolja ekipa, nego ona koja je psihološki spremnija. Rijeka je tada pokazala da zna kako igrati utakmice u kojima je više od bodova na stolu – pobijedila je ne samo Osijek, već i sumnje u vlastite mogućnosti. Rijeka je rano povela, ali umjesto povlačenja – nastavila je igrati. Umjesto paničnog branjenja rezultata, kontrolirala je igru. Taj mentalitet, ta promjena u pristupu, bila je jasan znak da ovo nije samo momčad koja se nada – ovo je momčad koja zna da može.

Remi na Poljudu

Veliki timovi nisu samo oni koji pobjeđuju kada je lako – veliki su oni koji se ne lome kada je teško. Rijeka je u Jadranskom derbiju dvaput gubila, dvaput se vraćala. U prošlim sezonama, Rijeka bi možda potonula u takvoj utakmici – na vrućem Poljudu, pred 30 tisuća navijača, protiv Hajduka koji je grizao. Ali ne i ove sezone. Svaki put kada bi Hajduk poveo, Rijeka bi pronašla način za odgovor. Mentalna snaga, upornost, vjera da mogu – to su stvari koje razlikuju prave kandidate za naslov od onih koji na kraju ostanu samo promatrači. Ovaj remi nije bio samo bod na tablici, bio je poruka – Rijeka se ne boji, Rijeka zna kako preživjeti. Rijeka zna kako se boriti.

Maksimir – trenutak kada je Rijeka pokazala da je sposobna za naslov

Postoji nešto posebno u Maksimiru. To nije samo stadion, to je simbol dominacije Dinama, mjesto gdje mnoge momčadi dolaze s nadom, ali odlaze s osjećajem nemoći. Rijeka je, međutim, došla s drugačijim stavom. Nije došla preživjeti, došla je pokazati da može pobijediti. Iako se utakmica završila 0:0, dojam je bio jasan – Rijeka nije bila ekipa koja se brani i nada najboljem. Rijeka je bila bolja momčad. Rijeka je bila ona koja je kontrolirala ritam, koja je imala više prilika, koja je izgledala kao momčad koja zna što radi. Mnogi su taj remi vidjeli kao propuštenu priliku, ali istina je bila drugačija – Rijeka je na Maksimiru igrala kao šampion. Ako postoji trenutak u sezoni kada je Rijeka poslala poruku, kada je pokazala da je više od prolazne prijetnje, kada je izgledala kao momčad koja može otići do kraja – bio je to upravo taj susret.

Poraz u Varaždinu – Je li ovo znak pada?

Rijeka u Varaždinu nije izgubila zato što je protivnik bio spektakularan – izgubila je jer je sama pokazala slabost. Umor, neorganiziranost, nedostatak ideje. Bila je to momčad koja je djelovala izgubljeno, daleko od one Rijeke koja je dominirala ligom. Ali još važnije od samog poraza jest ono što dolazi poslije. Hoće li ovo biti trenutak nakon kojeg Rijeka kreće prema dolje, ili će pokazati da su padovi samo dijelovi puta prema vrhu?

Povijest nas uči da pravi pobjednici ne odustaju. Kada su Rimljani 216. godine prije Krista doživjeli jedan od svojih najvećih poraza u bitci kod Kane, nisu pali u paniku – znali su da rat nije gotov. Učinili su ono što čine svi pravi pobjednici – analizirali su greške, prilagodili taktiku i nastavili dalje. Tri godine kasnije, Hannibal je bio poražen.

Zimski prijelazni rok – Izdaja vlastite ambicije ili strateška kapitulacija?

“Najveća pogreška koju vođa može napraviti jest ne prepoznati trenutak pobjede.”

U svakom ratu, ključni su trenuci kada neprijatelj napadne u najvažnijem trenutku. Za Rijeku, taj trenutak nije utakmica. Taj trenutak je zimski prijelazni rok. Zimski prijelazni rok za Rijeku nije samo period transfera – on je postao sinonim za kapitulaciju u jeku bitke. Svaki put kada dođe do točke u kojoj treba napraviti posljednji korak, uprava kluba odlučuje povući se. I dok navijači s tribina skandiraju protiv Damira Miškovića i sve glasnije zahtijevaju njegov odlazak, postavlja se pitanje: je li Rijeka napokon spremna učiniti ono što svi žele – prekinuti obrazac i osvojiti naslov, ili će još jednom baciti oružje u rov i dopustiti Dinamu i Hajduku da je prestignu u završnici sezone?

Godinama gledamo istu scenu – Rijeka odlično otvori sezonu, igra atraktivno, nadmeće se s “velikima”, a onda dođe siječanj i klub se pretvori u supermarket za bogatije. Ove godine, situacija je posebno bolna jer Rijeka ima sve što je potrebno da napadne titulu – igru, momčad, rezultat, a uz to i slabije verzije Dinama i Hajduka nego prethodnih sezona. No, pitanje je može li ta momčad izdržati bez ključnih igrača? Ono što je Napoleon naučio kod Waterlooa 1815. jest da nema veće greške nego “povući” se u trenutku kada si nadomak pobjede. Rijeka je sada u istom položaju – umjesto da pojača redove i krene u završni juriš, odlučila je prodavati vlastite generale. I to sve pod opravdanjem “stabilnosti kluba”. Ali što znači stabilnost ako svaki put prodaš san o tituli?

Epidemija rasprodaje – je li 10 milijuna eura vrijedno trofeja i Lige prvaka?

Svi su znali da će Rijeka tijekom zimskog prijelaznog roka izgubiti nekolicinu igrača, ali ono što se dogodilo ostavlja gorak okus u ustima navijača. Otišli su Smolčić (Como), Galešić (Dinamo) i Pašalić (MLS), uz ranije gubitke Ivanovića i Hodže u rujnu. Priča je uvijek ista – u blagajni je 10 milijuna eura, ali Rijeka ostaje oslabljena u ključnom trenutku. Iako je taj novac značajan za financijsku stabilnost, što vrijedi ako klub nikada ne dočeka svoju priliku za naslov? Zašto Rijeka uvijek prodaje kada bi trebala kupovati? Navijači godinama govore da je ovo Rijekina kletva – svaki put kada se ukaže realna šansa za nešto veliko, klupska politika poteže ručnu kočnicu i sve se sruši. I ovaj put, dok Rijeka ulazi u posljednjih 16 kola s dva boda prednosti pred Hajdukom i sedam ispred Dinama, pitanje je može li zadržati prednost s oslabljenom ekipom?

Ako izvučemo računicu, titula i plasman u kvalifikacije za Ligu prvaka donose više od 15 milijuna eura, a to ne uključuje marketing, rast kluba i razvoj novih igrača. Prodati ključne igrače za 10 milijuna znači prodati potencijalni prihod od 20 milijuna, a ulaskom u Ligu prvaka i preko 40 milijuna eura.

Miškovićeva poslovna filozofija – nogomet kao biznis ili nešto više?

Damir Mišković uvijek ističe da je Rijeka stabilan klub. Ali što vrijedi stabilnost ako nikada ne prelaziš prag prosječnosti? Nogomet se ne igra da bi se egzistiralo. Nogomet se igra da bi se osvajalo. Miškovićev model upravljanja klubom podsjeća na države u povijesti koje su uvijek birale sigurnost umjesto ekspanzije. Venecija je u 15. stoljeću bila dominantna trgovačka sila Europe, ali je umjesto jačanja svoje vojne moći odlučila ostati neutralna. Povijest je zaboravila Veneciju kao velesilu, ali pamti Rim, Carigrad i London – one koji su riskirali, osvajali i gradili dinastije.

Nogometni klubovi koji žele osvajati trofeje ne rasprodaju svoje momčadi usred bitke. Barcelona nije prodala Messija, Xavija i Iniestu kada su osvajali Ligu prvaka. Manchester City nije pustio De Bruynea, Kovačića ili Gvardiola u siječnju. Zašto onda Rijeka, s realnom šansom za naslov, pušta ključne igrače?

Navijači Rijeke to vide i zato traže promjene. Skandiranje “Miškoviću, odlazi!” sve se glasnije čuje na tribinama Rujevice, jer frustracija više nije pitanje jednog prijelaznog roka – to je pitanje klupske filozofije. Je li Rijeka samo razvojni klub ili je klub koji ima ambiciju osvojiti naslov? U današnjem nogometu, pravi lideri klubova ne boje se ulagati kada osjete priliku. Dinamo i Hajduk su preživjeli krize, ali su ostali relevantni jer su znali kada riskirati. Rijeka, s druge strane, uvijek riskira krivom stranom – prodajući kad ne bi smjela.

Što slijedi za Rijeku?

Rijeka je i dalje u utrci za naslov, ali sada više nema prostora za greške. Pred njom su ključni ispiti: povratak na Rujevicu protiv Istre, gostovanje u Osijeku, derbi na Maksimiru i četvrtfinale Kupa protiv Hajduka. Navijači su ogorčeni nakon prijelaznog roka, a susret s Istrom bit će prvi test – hoće li momčad imati snage pokazati da još uvijek ima karakter? U Osijeku je uvijek teško, a Maksimir bi mogao biti prekretnica – pobjeda osigurava prednost, poraz vraća Dinamo u igru. Kup dvoboj s Hajdukom nosi dodatnu težinu. Nije finale, ali eliminacija najvećeg rivala mogla bi Rijeci dati dodatni zamah. No, bez pojačanja….

Rijeka mora odlučiti kakav klub želi biti

Prava je istina da Rijeka još uvijek ima sve u svojim rukama – 16 utakmica, 48 bodova u igri. No, što vrijede svi ti bodovi ako nema stabilnosti? Ako nema povjerenja u momčad koja može otići do kraja?

Povijest su pisali pobjednici koji su znali prepoznati trenutak za hrabrost. Rijeka sada stoji na toj točki – može biti Napoleon koji je stigao do Moskve, ali se povukao. Može biti Aleksandar Veliki koji nije stao dok nije osvojio svijet. Može odlučiti hoće li ovo biti sezona prekretnice, ne samo za klub nego i za njegovu politiku. Hoće li naučiti iz svojih grešaka i napokon promijeniti način razmišljanja, ili će ostati klub koji uvijek ostane korak prekratak? Navijači to osjećaju. Momčad to osjeća. Protivnici to vide. Rijekina povijest ponavlja se iz godine u godinu – svaki put kada postoji šansa za naslov, prodaja ključnih igrača slomi ekipu i klub se vraća na početak. Pitanje je – hoće li sada prepoznati trenutak?

Ako Rijeka ima šampionske ambicije, onda izlaznih transfera više ne smije biti. Svaka prodaja u ovom trenutku nije samo ekonomska odluka, već signal da klub još uvijek ne vjeruje da može do kraja. S druge strane, ulazni transferi su nužnost. Svaka ozbiljna momčad u ovom trenutku jača svoje redove, a Rijeka si ne može dopustiti da ostane na onome što ima – ne ako želi biti prvak! Sezona još nije gotova. Ali ako Rijeka želi naslov, neće se boriti samo protiv Hajduka i Dinama, nego i protiv vlastite prošlosti.

A povijest ne prašta onima koji ne prepoznaju kada je vrijeme da se ide do kraja.