Rijeka pred zadnjim korakom za titulu – još samo Hajduk

Nedjelja u Hrvatskoj – praznik demokracije i praznik nogometa. Jedni biraju načelnike i gradonačelnike, drugi – biraju prvaka. Lokalni izbori i Jadranski derbi istog dana. U jednom trenutku biraš između kandidata, u drugom – između Hajduka i Rijeke. I sve to dok Poljud diže puls više od bilo kojeg glasačkog listića. U 18:45, Split prestaje disati. Dolazi Rijeka, dolazi odluka. U gradu koji je izgubio šansu za naslov, ali nikad nije izgubio – ponos. Hajduk može zakomplicirati sve. Rijeka može riješiti sve. A Dinamo? On je službeno neutralan. Neslužbeno – navija za Hajduk. Paradoks godine. Ako Rijeka pobijedi, priča je gotova – naslov ide na Kvarner. Ako izgubi, sve se otvara. Toliko da i Hajduk, teoretski, još može uzeti naslov. A Dinamo, uz pomoć Splićana, može opet do vrha. Ludo? Naravno. Ali i logično. Jer ova sezona HNL-a nije sezona zdravog razuma. Ovo je sezona ludila.

Rijeka pred vratima besmrtnosti

Prije osam godina Rijeka je dotaknula vrh. Sezona 2016./17. bila je njihova – i po ljepoti, i po rezultatu. Prvi naslov prvaka, uz osvojen Kup, donio je Rujevici duplu krunu. Generacija Andrijaševića, Gorgona i Vešovića tada je ispisala povijest. Danas, 2025., Rijeka ima priliku sve to ponoviti. Scenarij je vrlo sličan: kraj svibnja, finale Kupa – i borba za naslov. Razlika? Ova sezona je luda. I ništa nije zagarantirano. Finale Kupa protiv Slavena je doma, na Rujevici. Povoljan ždrijeb, povoljan teren. Ali prije toga – Poljud. Jadranski derbi kao test šampionskih živaca. Rijeka mora pobijediti, sve manje od toga – otvara vrata Dinamu, možda i Hajduku. Prva od dvije prepreke do besmrtnosti.

I to sve s trenerom koji nije bio ni planiran. Radomir Đalović je preuzeo momčad nakon drugog kola, kada je Sopić iznenada napustio klupu. Nije došao s velikim najavama, nije tražio alibije. Naslijedio je momčad koju je zima prorijedila, kadar bez velikih imena i bez širine. Dobio je šansu – i napravio čudo. Rijeka je pod njim cijelu sezonu u vrhu.  I sada, pred kraj – ima sve u svojim rukama. Đalović ne glumi generala. Miran je, konkretan, izbjegava pompe. Ne bavi se tuđim problemima, ne odgovara na provokacije iz Splita ili Zagreba. “Mi znamo što želimo. Znamo što možemo.” Njegov rukopis je jednostavan: momčad koja igra organizirano, ali zna kad treba zabiti. Koja je fizički spremna, psihički otporna i taktički disciplinirana.

A onda – Toni Fruk. Najvažniji igrač sezone. Statistika mu je brutalna: 9 golova, 9 asistencija. Ali važnija od brojki je – uloga. Fruk je playmaker, egzekutor i lider. Zabija kad treba, dodaje kad nitko ne vidi rješenje, miran kad svi gube glavu. U derbiju, finale, pod pritiskom – Fruk isporuči. I zato Rijeka sanja. Ne zbog sreće. Zbog Fruka, Đalovića i – činjenice da se ne boji ni Splita, ni trofeja.

Bez tereta, ali s dugom – prema sebi

Za Hajduk je sve praktički završilo još u travnju. Poraz od Istre, pa poraz od Osijeka, zatim bolni poraz od Dinama na Poljudu – i za kraj remi s Goricom u gostima. Četiri kola, jedan bod, izgubljena šansa za naslov i izgubljeno samopouzdanje. U mjesecu kada se odlučuje sezona – Hajduk je nestao. Dinamo je okrenuo sezonu, Rijeka nastavila pobjeđivati, a Hajduk – upao u vrtlog nesigurnosti.  Ali Jadranski derbi nikad nije samo pitanje bodova. To je uvijek više. I kad si prvi i kad si treći. To je stvar ponosa, emocije, povijesti. Hajduk ovu utakmicu ne igra zbog tablice. Igra je zbog sebe. Da pokaže da nije klonuo, da još ima karaktera. A i – da pokvari planove Rijeci. Jer ako već ne možeš uzeti trofej, možeš barem nekome drugome – uskratiti slavlje.

Livaja se vratio treninzima i  trebao bi igrati. Možda ne svih 90 minuta, ali i njegova prisutnost mijenja sve. S njim na terenu, makar i nespreman – druga je priča. A Livaja protiv Rijeke? Uvijek dodatno motiviran. S druge strane, Gattuso će uskoro zatvoriti ovu poglavlje. Talijan odlazi na kraju sezone, bez pompe, bez traženja isprika. “Ne igramo za Rijeku. Ne igramo za Dinamo. Igramo za sebe.” Kratko, iskreno. Ostavlja dojam trenera koji zna da nije uspio, ali ne bježi od odgovornosti. Hajduk će na Poljud istrčati bez Uremovića i Prpića, a forma cijele ekipe je – šarena. Ali u derbiju to sve zna pasti u drugi plan. Navijači će biti tu, stadion će gorjeti, a momčad ima priliku – bar za jednu večer – vratiti dostojanstvo. Jer kad već ne ide po planu, ostaje ti samo jedno: ne dopustiti da protivnik prođe kraj tebe – kao da te nema.

Miškovićev rizik, Đalovićev jackpot

Tri mjeseca unatrag, tribine Rujevice grmile su: “Miškoviću, odlazi!” Navijači su otvoreno prozivali predsjednika Damira Miškovića zbog poteza koji su izgledali kao predaja u borbi za naslov. Tijekom zimskog prijelaznog roka Rijeka je prodala ključne igrače, kadar se drastično stanjio baš u trenutku kad je klub izgledao spremno za titulu. Bio je to već poznat scenarij: Rijeka odlično krene, nadmeće se s “velikima”, a onda dođe siječanj i klub se pretvori u supermarket za bogatije. I navijači su se s pravom pitali – zašto opet sada?

Mišković, poslovan čovjek s jasnom filozofijom “stabilnost prije svega”, uvijek je vodio Rijeku kao urednu i samoodrživu priču. Spasio je klub osigurao infrastrukturu, dignuo Rujevicu i držao financije pod kontrolom. Ali navijače ne zanimaju samo bilance. Žele trofeje. Žele rizik kad je pravo vrijeme za napad. I ove godine – činilo se da je to vrijeme došlo. Ipak, Mišković je odabrao put koji ga je ranije skupo koštao: prodaju najboljih. Zato su zvižduci grmjeli. No ključna promjena dogodila se ranije – četiri mjeseca prije zimskog prijelaznog roka. Tada je na klupu sjeo Radomir Đalović. Preuzeo je momčad tiho, bez pompe, nakon odlaska Sopića. Naslijedio ekipu skromnu po imenima, ali s potencijalom. I učinio čudo. Nema velike izjave, nema svađa – samo bod po bod, pobjedu po pobjedu.

Finale Kupa na Rujevici. Prva na ljestvici dva kola prije kraja. Dupla kruna – nije san, nego realna mogućnost. Zato se danas Miškovićev potez više ne gleda istim očima. Isti predsjednik koji je bio predmet zvižduka – sada možda postaje čovjek pod čijim vodstvom Rijeka uzima sve. Možda nije planirao jackpot. Ali ga ima. Zahvaljujući Đaloviću, radnoj ekipi i miru koji je uspio zadržati dok su svi sumnjali. Jer u nogometu ne piše kako si došao do vrha – samo da si došao.

Zadnji korak – i najteži

Radomir Đalović je ušao u sezonu kao nepoznanica, a danas vodi ekipu koja sama odlučuje o naslovu. Bez medijske pompe, bez velikih najava, samo rad – i rezultat. Naslijedio momčad koju su mnogi već otpisali, ostao miran kad je zima uzela pola kadra, i izvukao maksimum iz svakog imena na raspolaganju. Nema velikih izjava, ali ima momčad koja zna što igra. I sada, kad se sve lomi, Đalović izgleda kao čovjek koji je to sve planirao. A nije. Samo je znao raditi – i vjerovati.

Trener Rijeke Radomir Đalović ostaje miran. Bez velikih riječi, ali s jasnim ciljem.

“Očekuje nas Jadranski derbi, izuzetno bitna utakmica za nas. Pobjedom na Poljudu ostao bi nam još jedan korak do naslova prvaka. Dat ćemo sve od sebe, nemamo puno izbora jer znamo da nam igra samo pobjeda, a moji igrači i ja ćemo napraviti sve da pobijedimo Hajduk i zadržimo prvo mjesto koje bi nam uoči zadnjeg kola otvorilo veliku priliku za osvajanje naslova prvaka Hrvatske” – poručio je Đalović.

S Rijekom na vrhu, u finalu Kupa i dva kola do kraja, Đalović je već ušao u klupsku povijest. Pridružio se Gračanu i Keku kao treći trener koji je doveo Rijeku do trenutka kad – sama odlučuje o svojoj sudbini.

“Za mene kao trenera koji radi prvi put ovo je izvanredan osjećaj, a takav mora biti i za moje igrače. Oni su najzaslužniji što imaju aktivni rezultat uoči uzvrata finala Kupa i što dva kola prije kraja prvenstva odlučujemo sami o sebi. Idemo na Poljud postaviti se hrabro i dati sve od sebe da utakmica protiv Slaven Belupa bude odlučujuća” – kaže Đalović.