Požežanin Dino Žiška okitio se titulom prvaka Irana kao pomoćnik Dragana Skočića

Jedna vrlo inspirativna priča dolazi nam iz Irana. Jedan zanimljiv nogometni put tamo je doživio svoju kulminaciju, uvjereni smo samo prvu u nizu. Mladi Požežanin Dino Žiška kao dio stožera bivšeg izbornika mlade Hrvatske nogometne reprezentacije Dragana Skočića okitio se titulom prvaka ove velike zemlje u kojoj nije nikakav problem napuniti stadione koji primaju više od 60 000 navijača. Dino Žiška svoj je nogometni put počeo u požeškoj Slavoniji kao dječačić, prošao je sve klupske kategorije, a nakon srednje škole odlazi u Zagreb na Kineziološki fakultet i odlučuje da nogomet postaje njegov životni poziv.

Kako je došlo do vašeg angažmana u Iranu i u klubu Tractor?

Došao sam u Iran zahvaljujući kontaktu i dugogodišnjoj suradnji s Draganom Skočićem. Nakon iskustava u Hrvatskoj, uključujući rad u Savezu i klupskom nogometu, stigla je prilika koja se ne propušta – rad u Tractoru, klubu s velikom tradicijom i još većim ambicijama.

Kakav je bio prvi dojam o iranskom nogometu i životu općenito?

Nogomet me pozitivno iznenadio – tempo je visok, igra je dinamična, a ima puno talentiranih i kvalitetnih domaćih igrača, uz četiri stranca po ekipi. Ljudi ovdje žive nogomet, jako su strastveni i gostoljubivi. Tractor je ogroman klub, a podrška navijača je neusporediva. Skočić je ovdje izuzetno cijenjen i to se osjeti na svakom koraku.

Kako izgleda svakodnevica stručnog stožera?

Živimo u kampu koji ima vrhunske uvjete – dva terena s pravom travom, teretanu, bazen, saunu, prostor za rehabilitaciju… Tamo i spavamo i tamo provodimo većinu vremena. To je naša baza. Obitelj mi je ostala u Osijeku, ali danas je sve lakše s obzirom na komunikacijske tehnologije.

Koliko je bilo teško prilagoditi se tamošnjem načinu života?

Jedno vrijeme trebalo mi je da se naviknem na drukčiji način prehrane i funkcioniranja. No ljudi su stvarno divni, komunikativni i uvijek spremni pomoći. Također, imao sam priliku kroz UEFA edukacije vidjeti kako se radi u raznim dijelovima svijeta, pa mi je to pomoglo.

Tractor je naslov osigurao dva kola prije kraja. Što je presudilo u borbi za titulu?

Uspjeh smo temeljili na gostujućim utakmicama – imali smo samo jedan poraz na strani kroz cijelu sezonu. Igrali smo zrelo, taktički disciplinirano. U drugom dijelu sezone pobijedili smo Persepolis i praktički odlučili prvenstvo. Domaća forma i način na koji smo igrali u Yadegar stadionu također su bili ključni.

Imate uz sebe pravu malo hrvatski koloniju, osim stožera uz vas su i tri nogometaša. Kad smo kod Hrvata, kako bi se Tractor proveo u HNL-u?

Teško je to sad prognozirati i uspoređivati ali sa sigurnošću mogu reći da bi se Tractor dobro proveo u HNL-u. Postonjski i Štrkalj su došli na ljeto i brzo su se prilagodili. Drožđek nam se priključuje na zimu i također se uklopio i svi naši momci su ostavili zapaženi trag kao igrači i kao ljudi. Također uz Dragana i mene, ovdje je i Vjeko Miletić kao pomoćni trener i Nenad Nikolić kao šef škole nogometa (prije Vjeke je bio Antonio Rukavina). Nas 7 Hrvata uz trenera vratara Emilija Alvareza (Španjolska) i veznog igrača Ricarda (Portugal) činimo jednu obitelj.

Vratimo se malo na početke – kako je krenuo vaš trenerski put?

Prošao sam školu nogometa Slavonije kroz sve kategorije. Nakon srednje škole otišao sam u Zagreb na Kineziološki fakultet, igrao za NK Glinu i Lomnicu. Nakon faksa 2013. vratio sam se u Vidovce. Tamo sam upoznao Dragutina Krizmanića koji me uveo u trenerski svijet. U Slavoniji sam počeo s mlađim kategorijama, kasnije vodio selekciju Požege i Slavonije, pa igrao i za Rugvicu, Libertas iz Novske kojeg se posebno rado sjećam jer sam tamo osvojio svoj posljednji naslov prvaka kao igrač, nakon toga sam zbog ozljede trbušnog zida morao prekinuti igračku karijeru…

Pratite li danas Slavoniju?

Pratim naravno koliko stignem. Nadam se da će Slavonija nastaviti ovaj pozitivan niz i da će iskoristiti nedavni kiks Ðakova. Što je najbolje za to je zaslužna Slavija kojoj je ovaj bod itekako značajan kako matematički tako i psihološki. Nadam se da će oba kluba ostvariti svoje ciljeve.

Kada ste se odlučili potpuno posvetiti trenerskom poslu?

Spomenuta ozljeda trbušnog zida natjerala me na pauzu i tada sam se u potpunosti posvetio trenerskom radu. U Zagrebu sam radio s Marijom Kožulom (U17), Darijom Šenjugom (U21), zatim kao glavni trener u Trešnjevci. Kroz HNS sam prošao sve mlađe selekcije – U19 s Josipom Šimunićem, U17 s Robertom Jarnijem i U21 s Igorom Bišćanom. Taj put me i doveo do Irana.

Za kraj – što dalje nakon ove titule?

Trenutno uživamo u ovom velikom uspjehu. Planovi su vezani uz Tractor, a uz rad i ambiciju koju imamo u stožeru – vjerujem da možemo još puno napraviti. Iran je zemlja velikih mogućnosti i izazova, a meni je čast biti dio te priče.

Tractor svoje utakmice igra na stadionu Yadegar-e Emam, drugom najvećem u Iranu s kapacitetom od 67 tisuća sjedećih mjesta. Riječ je o multifunkcionalnom stadionu, koji je izgrađen 1996. Tractor je dosad bio triput drugi i dvaput treći u iranskom prvenstvu, dok je dvaput osvajao domaći Kup (2014. i 2020.) i to su mu bila jedina dva trofeja, a sada su Dragan Skočić, Dino Žiška i ostatak hrvatske kolonije ispisali klupsku povijest. S obzirom na temperament možemo si samo zamisliti ludu proslavu nakon što je titula po prvi put stigla u Trabiz, glavni grad regije Istočni Azerbajdžan koji broji više od 1.7 milijuna stanovnika. Bravo za naše u Iranu!