Klinci, možda, samo sliče nama?

Sve je u redu mama, mada znaš i sama, sve je u redu mama, naša djeca posve su bez mana. Ovako pjevaju pravi Prljavci u svom novom hitu “Djeca su ok”, savršenoj glazbenoj podlozi za sljedećih nekoliko rečenica o stanju na derutnim tribinama hrvatskih nogometnih zdanja.

Već neko vrijeme planiram pisati ovaj tekst, a onda se dogodila ona sramota u izravnom prijenosu derbija Rijeke i Hajduka gdje klinac s ograde Rujevice pljuje ni manje ni više nego na – Ivana Rakitića. Umjesto pisanja vruće glave, pričekao sam dva dana pa se uhvatio tipkovnice i smirene glave zaključio da je stih Jasenka Houre iz naslova zapravo “zato” za sva moja “zašto”.

Prvi povod zbog kojeg sam htio pisati ovakav tekst bila je utakmica takozvane Prve NL između Dugopolja i Vukovara odigrana još 31. kolovoza. Pazite ironije, na stadionu koji se zove “Hrvatskih vitezova”, skupina domaćih navijača, po glasovima jasno prilično mladih skandira “gazi, gazi Vukovar”. I nitko da ne reagira, nitko da im kaže da to nije primjereno niti u kakvom kontekstu. Nitko da ih upozori da bi trebali navijati za svoj klub i svoje igrače, a barem kad je u pitanju klub koji nosi ime tog grada da ne viču takve stvari. Nadam se da će se ova dva kluba organizirati i zajedničkim snagama povesti navijačku skupinu Dugopolja na ekskurziju u Vukovar kada budu igrali uzvrat, odvesti ih u obilazak svih onih mjesta koja svojom pjesmom više nikada ne bi smjeli “gaziti” jer ovdje je riječ o čistom ne znanju, manjku edukacije i manjku “hrabrosti” nekog od odraslih da ih na to upozori.

Ono što se kasnije dogodilo na Rujevici je puno gore od toga. Nogomet je strast, da nije ne bi bio niti blizu praćen i voljen kao sport širom svijeta, strast na terenu ali jednako tako i na tribinama. Nisam od onih koji se nešto osvrću na govor mržnje, ne smeta me kada Torcida na velikom derbiju na Maskimiru 80% vremena pjeva kako mrzi Dinamo, smatram to potpuno normalnim jer jednostavno ljudi govore ono što misle i osjećaju, isto vrijedi i za sve navijačke skupine. No, postoje ti neki ljudi koji bi morali biti malo iznad klubaštva, a jedan od njih je svakako Ivan Rakitić. Na spomenutom maksimirskom derbiju Ivan Rakitić nije dobio niti jedan zvižduk, jasno da neće biti dočekan aplauzom u dresu Hajduka, ali je potpuno ispoštovan. I onda dva tjedna kasnije dočekamo da na njega pljuje neodgojeno derište. Nestvarno, kao da smo u nekakvom paralelnom svemiru.

Klinci, možda, samo sliče nama. I našem ponašanju. Našim komentarima koje čitaju po društvenim mrežama. Nezreli razabrati što je dobro a što loše u svijetu u kojem svi smatramo da imamo pravo komentirati sve i svakoga, bez obzira što smo potpuno nedorasli onom čime se bavi onaj koga komentiramo. Spremni smo prozvati pjevača kako je loš, a nikada nismo stali i zapjevali pred više ljudi od onoga koliko ih se nađe u odrazu zrcala u kupaoni. Znamo bolje od voditelja kako voditi emisiju, od trenera kako trenirati i složiti ekipu, od tete u vrtiću kako se brinuti o skupini djece. Naravno, neusporedivo smo sposobniji učiti djecu od učitelja i profesora i puno bolje znamo kako bi ih trebalo ocijeniti.

To što se na Rujevici dogodilo nije poraz Rijeke kao grada ili kluba, nije poraz tog klinca niti njegovih roditelja, to je poraz nas kao društva. Zamislite scenu da netko pljune na nekoga prije 20 ili 30 godina, kako bi se doma proveo nakon ovoga tri plava telefona mu ne bi pomogla, danas je “faca” i doma i u školi i na društvenim mrežama. Kad smo već u glazbenom tonu iskoristit ćemo refren megahita Dražena Zečića i Anđele Kolar, pa se za kraj zapitati ima li nade za nas ako nitko na tribinama ne reagira na pljuvanje Ivana Rakitića? Ma, sve je u redu tata…