Kad srce pregazi milijune: Šibenik deklasirao klub s Opus Arene
Nogometni Šibenik upravo je ispisao jednu od najupečatljivijih stranica svoje novije povijesti – i to u sezoni u kojoj je, barem na papiru, već bio otpisan. U dramatičnoj borbi za ostanak, Narančasti su na vjetrovitom Šubićevcu demolirali Osijek s nevjerojatnih 4:1, ostavivši goste ne samo bez bodova, već i bez dostojanstva.
Ponor Osijeka: od Europe do rubova ispadanja
Osijek, klub koji je prije samo tri sezone ozbiljno konkurirao za naslov prvaka i izgledao kao stabilan europski projekt, sada izgleda kao vlastita suprotnost – blijeda i bezidejna momčad bez identiteta. Umjesto utakmica za trofeje i europska gostovanja, danas vode bitke protiv samih sebe. I gube. Ovaj poraz od Šibenika, posljednje momčadi na tablici koja mjesecima proživljava klupski potop – financijski, organizacijski i infrastrukturni – nije samo poraz na terenu. To je poraz sustava, plana, i svega što je Osijek nekad predstavljao. Trener Simon Rožman, koji je stigao s reputacijom stručnjaka za stabilizaciju i izgradnju igre, sada se nalazi usred kaosa koji kao da više nitko ne kontrolira. Ovo je njegov treći poraz u isto toliko utakmica – i to u razdoblju kad se tražio jasan uzlet. Umjesto toga, Osijek tone sve dublje, a igra na Šubićevcu pokazala je koliko je taj pad ozbiljan.
Osječani nisu slavili u HNL-u već 64 dana, a današnja izvedba daje naslutiti da bi, nastave li ovim putem, i sami mogli završiti u borbi za ostanak. Da – momčad koja je nekoć hvatala Dinamo i Hajduk sada strepi od Goričana i Šibenčana. To zvuči šokantno, ali stanje na terenu to potvrđuje. Statistika je neumoljiva i brutalna: do 73. minute Osijek nije uputio niti jedan udarac u okvir gola. Gol Jon Mersinaja bio je rezultat slučajnog odbijanja i gužve, nečeg što se u nogometu zove “sreća”, a ne “sustav”. Sve ostalo – bezopasno, statično, predvidljivo. Iz minute u minutu izgledali su kao momčad bez ideje, bez plana, bez trunke energije. Ako je Šubićevac bio lakmus papir realnog stanja Osijeka, onda je rezultat ovih 90 minuta zastrašujuć. I za navijače, i za igrače, i za upravu. Samo, pitanje je – ima li uprave koja to uopće vidi?
Šibenik – klub iz ruševina koji još diše
S druge strane – kapa do poda. Igrači Rajka Vidovića odigrali su utakmicu s emocijom, karakterom, i besprijekornom taktičkom disciplinom. Nisu igrali samo za tri boda, igrali su za sebe, za klub, za svaki neisplaćeni euro i za svakog trenera škole nogometa koji je morao štrajkati da bi ih podržao. Zabijali su Ivan Santini (21’, 61’) i Šime Gržan (40’, 79’) – obojica bivši igrači Osijeka, što ovoj pobjedi daje sloj ironije, ali i simbolike. Kao da su htjeli poručiti: „Vi ste nas otpisali, ali mi još nismo gotovi.“ Šibenik nije samo pobijedio. On je razmontirao Osijek. Pokazao je da, kad sve drugo zakaže – kad nestane novca, struje i vode – ostaju srce, zajedništvo i ponos.
Ova momčad je izdržala bez treninga, bez plaće i nekoliko mjeseci neizvjesnosti. I baš u trenutku kad su mnogi sumnjali hoće li se uopće pojaviti na terenu – odigrali su utakmicu za pamćenje. Nisu igrali kao posljednja momčad lige, već kao grupa ratnika koji znaju da nemaju što izgubiti. Gržan je svoj 31. rođendan proslavio s dva gola, Santini je Osijeku zabio četvrti put ove sezone, Filipović na golu bio je oslonac, a svaki ulazak s klupe – dodatni impuls. Vidovićeva taktička priprema bila je precizna, a reakcija igrača savršena. A publika? Samo 507 gledatelja, ali njihovo navijanje odzvanjalo je kao da ih je pet tisuća. Nije to bio običan nogometni dan. Bio je to trenutak u kojem su navijači i klub, unatoč svemu, ponovno disali kao jedno. Gledali su utakmicu sezone. I možda – spas godine.
Šibenik diše, Osijek tone
Šibenik više nije samo priča o ispadanju. Od večeras, Šibenik je priča o prkosu, o nogometu koji nadilazi kaos, nesposobnost i šutnju onih na vrhu. To više nije samo borba za ostanak – to je borba za dostojanstvo. Nogomet za one koji više nemaju što izgubiti, pa daju sve. Ovo što je Šibenik prikazao na travnjaku nije samo sportski rezultat, nego jasna poruka – nema predaje. Oni koji su se do jučer bavili isključenjima vode, isplatama po obećanjima i pitanjima hoće li uopće imati igrače za nastup – večeras su bili momčad. Kompaktna, motivirana, vođena strašću i zajedništvom. Na terenu su demantirali sve pesimiste, a s tribina ih je nosila šačica glasnih, ali odanih navijača. I to je sasvim dovoljno.
A Osijek? Oni su sada ozbiljno u krizi identiteta. Ako ne pronađu vlastito dno i ne odluče od njega krenuti prema gore – mogli bi postati prvi veliki klub koji je pao ne zato što su ga drugi nadigrali, već zato što se sam urušio. Nema više Bjelice, nema Zekića, nema ideje, reda ni odgovornosti. Ostale su samo ruševine velikih ambicija i šutnja onih koji su ih uništili. Dok Šibenik slavi svaki bod kao kisik i nastavlja hod po žici bez mreže ispod, Osijek mora odgovoriti na jedno jedino pitanje: koliko još mogu pasti – i hoće li itko preuzeti odgovornost prije nego bude prekasno? Jer liga ne čeka. A ni dno tablice.
