Dvije želje Antonija Sekulića: Medalja i titula!

Najbolji hrvatski malonogometaš, kapetan Hrvatske futsal reprezentacije Antonio Sekulić vratio se na domaće parkete, pomalo nas je iznenadio što se vraća u Osijek, no lako je to objasnio u ekskluzivnom razgovoru za Sportalo.

– Iako sam na početku imao problema s prilagodbom na novu zemlju i pogotovo nove navike na parketu gdje više nisam bio glavni igrač nego samo jedan kotačić u sustavu, kad se podvuče crta mogu reći da sam jako zadovoljan prošlom sezonom u Anderlechtu. Na kraju smo osvojili i naslov prvaka i kup, “skužio” sam se s trenerom, provodio puno vremena u igri i dao svoj doprinos u tim uspjesima. Iskazali su želju da nastavimo suradnju, posebno predsjednik kluba, ali sam se ipak odlučio za povratak kući. Zašto Osijek? Jednostavno su bili najkonkretniji, bilo je i drugih poziva, ponuda, ali su u Osijeku baš bili odlučni, pokazali su se kao vrhunski posložen kolektiv, a naravno, tu sam i najbliže kući, svakako je i to igralo značajnu ulogu u odluci.

Ne trebamo ni pitati jesi li pratio našu ligu prošle sezone, ali možemo pitati je li te Osijek iznenadio?

– Naravno da sam pratio sve što sam stigao, posebno polufinala i finale. Naš futsal nevjerojatno brzo raste, klubovi su sve bolji i sve organiziraniji, ali i financijski sve stabilniji, to automatski diže kvalitetu. Uostalom, pune tribine širom Hrvatske su najbolja moguća potvrda. Nekada su klubovi znali na gostovanja ići sa 7-8 igrača, danas svi idu dan ranije, imaju kvalitetne uvjete za rad, dobre stručne stožere, svo potrebno prateće osoblje, sve to jednostavno donosi rezultate. Ovo što sam vidio od Osijeka apsolutno nije slučajno, klub je odlično organiziran, na terenu su sjajni igrači, kombinacija domaćih i top stranaca uz onu ludu podršku s tribina mora donijeti rezultat. Šteta zbog finala, stvarno su detalji odlučivali.

Sljedeće pitanje se nameće samo po sebi, naučio si osvajati naslove, nisi među Bijelo plave došao biti treći…?

– Apsolutno, za novu sezonu osim zdravlja imam dvije želje, medalja s Hrvatskom na Euru, i titula s Osijekom. Siguran sam da ćemo imati ponovno odličnu ekipu, dobro ćemo se pripremiti i idemo od početka ambiciozno, nema tu skrivanja. S tim da se apsolutno mora reći da je u našoj ligi barem 6-7 klubova koji imaju puno pravo ići s istim najavama. Baš je to najveća razlika između našeg i Belgijskog futsala, tamo je Anderlecht nedodirljiv po svim kriterijima, po veličini kluba, podršci, financijama, a kod nas je liga prepuna top klubova, nema utakmice u koju možeš ući s malo lošijim pristupom, a čini mi se da će to biti sve izraženije. Osijek, Novo Vrijeme, Dinamo, Olmissum, Pula, Rijeka, Torcida… Ma, nema lake!

Futsal zaista postaje uz veliki nogomet najpraćeniji sport u državi, na “običnim” prvenstvenim utakmicama je puno gledatelja, u doigravanju su dvorane uglavnom krcate uz pravu navijačku atmosferu kakvima smo ovog proljeća svjedočili u Osijeku, posebno u Zrinjevcu.

– Futsal je dinamičan, atraktivan sport, gotovo uvijek uzbudljiv do samog kraja i to sigurno privlači ljude, posebno sada kada je zaista ustaljena praksa da dolaze jako dobri, kvalitetni strani igrači koji dižu kvalitetu i nama domaćima, uz to i čitavo prvenstvo je napeto, nema nekoga tko odskače pa je svaka utakmica važna. Te završnice su baš fantastične, Dinamo, sada Osijek, Olmissum, nadam se da će se i Torcida uključiti pa na Gripama praviti vrhunsku atmosferu. Sigurno to nama igračima daje dodatni motiv, dodatni impuls da idemo nekad i preko svojih granica.

Kad smo kod prelaženja granica, baš to očekujemo od naše reprezentacije na sljedećem velikom natjecanju, Europskom prvenstvu.

– Mislim da smo spremni za jedan veliki rezultat, svi o tome maštamo, a sada je vrijeme da to i ostvarimo. Kako sam rekao ranije, želja mi je medalja. Vjerojatno će mnogi reći da sam preambiciozan, ali stvarno vjerujem da smo sada i dovoljno kvalitetni i dovoljno iskusni da možemo to napraviti. Jako me veseli što ćemo napokon igrati jake pripremne utakmice, protiv ozbiljnih reprezentacija, pred sam turnir imamo jedan mini turnir sa isto tako kvalitetnim protivnicima, trebali bi doći potpuno spremni i uigrani, u pravoj formi i pokazati da zaista pripadamo u sam vrh svjetskog futsala. 

Za kraj ćemo jednu malo manje veselu temu, ali s nadom da će i tu stvari krenuti na bolje. Vratio si se kući, u svoju Slavoniju, u Osijek, no kada je slavonski futsal u pitanju stvari ipak nisu baš tako ružičaste, posebno ako to još malo lokaliziramo prema Slavonskom Brodu. Na prvu, Antonio Sekulić i Dino Bundavica, hrvatski i BiH reprezentativci, uz vas deseci sjajnih igrača, a Borda nema ni na mapi!

– Nažalost da. Evo, i Aurelia je ispala, u Brodu je stanje u futsalu takvo kakvo je. Mislim da je osnovni problem u financijama i nedostatku ljudi, a onda posljedično i u velikom nogometu gdje igrači dobiju puno veći novac nego u futsalu, a na ovoj razini na kojoj je danas naša Prva liga bez isključivog bavljenja i treniranja futsala se ne može opstati. Dugo je to sve u Brodu živjelo i funkcioniralo na Ćorlukinim leđima, nažalost nije imao podršku kada je trebao imati i sad smo tu gdje jesmo. Brod je grad koji voli futsal, kad dođemo s reprezentacijom u Vijuš uvijek je top atmosfera, uvijek se osjeti koliko ljudi tu razumiju igru, a o talentiranim igračima da i ne pričam. Spomenuli ste Dinu, ima tu još sjajnih igrača, da ne spominjem imena jer ću nekoga preskočiti, možda negdje u budućnosti završimo karijeru u svom gradu, ali puno toga se u međuvremenu treba posložiti na pravi način. Bez obzira na nas, Brod sigurno zaslužuje ozbiljan klub u elitnom rangu i zbog tradicije i zbog talenta, a uostalom i zbog veličine grada – zaključio je Antonio Sekulić.

Pa, sve ono što je Antonio naveo možemo mu i mi poželjeti, zdravlje, medalju s malim Vatrenima oko čega ćemo se svi složiti, titulu prvaka koju će mu poželjeti Osijek i čitava Slavonija i Baranja, a onda u budućnosti i povratak u Vijuš ili SD Brod i povratak brodskog futsala na velika vrata. Krenimo redom, od medalje…