Đalović drži karte – pitanje je može li ih odigrati

Rijeka je imala sve. Prednost na tablici, momentum, priliku zaključiti sezonu na Poljudu i proslaviti naslov prvaka usred Splita. Ali umjesto slavlja – šok. Hajduk je slavio 2:1, a Rijeka ispustila prvu meč-loptu. Sve se slomilo u pet minuta: izjednačenje Duje Čopa, zatim hladan tuš – pogodak Trajkovskog. Umjesto fešte, drama. Umjesto titule, još jedan tjedan neizvjesnosti. Sada slijedi posljednje kolo. Rujevica protiv Slavena. Pobjeda znači naslov, sve osim toga – otvara vrata Dinamu i Hajduku. Nema više prostora za kalkulacije ni alibije. Sve staje u 90 minuta u Rijeci. Đalovićeva momčad i dalje drži sudbinu u svojim rukama. Iako je Poljud donio gorak okus, titula nije izgubljena. Ali sada se više nitko neće sažalijevati – sad se mora pobijediti. Đalović

Šansa koja je proklizala – finale koje tek dolazi

Rijeka je imala sve u svojim rukama. Prva na tablici, Dinamo remizirao dan ranije, sve je vodilo prema mogućem slavlju u Splitu. Igrači su znali računicu – pobjeda na Poljudu znači naslov prvaka. Ali ništa od toga nisu uspjeli kapitalizirati. Hajduk je bio bolji kada je bilo najvažnije. Prvih pola sata Rijeka nije bila ni blizu onome što je pokazivala kroz sezonu. Previše nesigurnosti, premalo agresije, bez jasne ideje kako probiti obranu domaćina. Livaja je već u 12. minuti zabio s bijele točke, a Bijeli su nastavili stvarati šanse i kontrolirati tempo. Rijekin odgovor došao je tek povremeno. Tek poneki pokušaj i akcija, daleko od onog što se očekivalo. U nastavku je Rijeka konačno živnula. Đalović je napravio nekoliko izmjena, mijenjao sustav, gurnuo momčad prema naprijed. Uspjelo je – u 73. minuti Čop je zabio za 1:1 i činilo se da bi utakmica mogla otići u smjeru gostiju.

Ali već u sljedećem napadu Trajkovski je iskoristio lošu reakciju obrane i zabio za konačnih 2:1. Riječani nisu stigli ni udahnuti. Ono što najviše boli navijače – Rijeka nije izgubila zato što je Hajduk bio briljantan, već zato što sama nije bila ono što zna biti. Nema opravdanja. Ovo je bio trenutak koji se ne smije propustiti, a ipak se propustio. Nisu bili konkretni, nisu prepoznali slabosti protivnika i nisu reagirali pravovremeno. Ostaje Rujevica. Zadnje kolo. Slaven Belupo, isti suparnik koji ih čeka i u finalu Kupa. Sve staje u još jednu utakmicu. I dalje ovisi sve o njima, ali ono što je izgledalo kao proslava – sada je borba pod pritiskom. Jedna šansa je otišla. Druga dolazi u nedjelju. I više nema prostora za kalkulacije. Ili uzimaš, ili gubiš sve.

Đalović: “Nismo bili pravi. Ali vjerujem – bit ćemo prvaci”

“Nismo ušli u utakmicu kako treba, govorili smo cijelo vrijeme da moramo biti hrabri, da se ništa neće dogoditi jer imamo prvu meč loptu. Primili smo pogodak iz jedanaesterca. Kasnije smo se podigli, imali strašnu priliku za izjednačenje, ali jasno je da nismo bili pravi. U drugom poluvremenu smo mijenjali igrače i sustav, pokušavali sve, izjednačili i kad smo očekivali da ćemo ići prema drugom pogotku dogodio nam se brzi aut, 2:1 i tu je bio kraj. Pokušavali smo, nismo uspjeli. Što je tu je. Protiv Slaven Belupa u zadnjem kolu imamo finale na Rujevici i nadam se i vjerujem da ćemo pobijediti i postati prvaci Hrvatske.“

Rijeka je prokockala prvu meč-loptu, ali nije izgubila nadu. Đalović ne traži izlike, niti se skriva iza sudaca, protivnika ili terena. Priznaje da Rijeka nije bila prava, da je podbacila kad nije smjela. Ali ono što ostavlja dojam jest – smirenost. Dok mnogi u ovakvim trenucima traže dramu, on već gleda naprijed.

“Nećemo razmišljati o Kupu, gledat ćemo kako se što brže oporaviti. Sve staje u dvije utakmice, idemo odraditi najprije prvenstvo na prepunoj Rujevici, vjerujem da ćemo pokazati da smo bolji i da ćemo osvojiti naslov prvaka. Mislim da smo to ove sezone i zaslužili. Hvala navijačima na svemu što rade, što su došli u ovolikom broju. Siguran sam da će Rujevica ‘gorjeti’ i da ćemo uz njihovu podršku osvojiti naslov prvaka.“

Ton je jasan – poraz nije kraj. Nije ni tragedija. Đalović vjeruje u svoju ekipu, u tribine, u to da se sezona ne mjeri po jednom kiksu. I možda je upravo to njegova najveća snaga – ne lomi ga ni poraz na Poljudu, ni pritisak zadnjeg kola. Umjesto da gasi vatru, on mirno raspoređuje drva. Jer zna – finale tek dolazi.