POŠK – tradicija Splita koja živi i danas

POŠK – splitski vaterpolski simbol s tradicijom dugom gotovo stoljeće – ime je koje ima posebno mjesto ne samo u hrvatskom, već i u europskom vaterpolu. Klub koji je dao brojne reprezentativce, osvajače trofeja i ponosne nositelje bijele kapice danas gradi svoju budućnost na temeljima bogate prošlosti.

U eri izazova za sportove u vodi, POŠK ne posustaje – ulaže u rad s djecom, okuplja iskusne trenere i razvija sustav koji bi trebao osigurati kontinuitet uspjeha. O aktualnom stanju u klubu, upisima djece u školu vaterpola, ali i o širem kontekstu problema koji pogađaju vaterpolo u današnje vrijeme, razgovarali smo s predsjednikom POŠK-a Darijom Bojčićem.

Klub POŠK ima jednu od najdužih tradicija u vaterpolu, osnovan je još 1937. godine. Kako danas gledate na tu povijest?

– Klub je prestao djelovati tijekom Drugog svjetskog rata. Obnovljen je 1952., a 1960. godine ušao je u Prvu jugoslavensku ligu. Njegovo zlatno razdoblje započinje osamdesetih godina, kada smo osvojili dva Kupa Jugoslavije i jedan Superkup. Klub je tada imao kvalitetu i za osvajanje Kupa prvaka. Krajem devedesetih, pod vodstvom Marija Oreba, Višelava Sarića, Dragana Rebića i Roberta Andrijića, započelo je razdoblje koje posebno valja istaknuti. Nažalost, uslijedili su i teški trenuci – klub je 2011. godine otišao u stečaj. Tada je osnovan klub koji je egzistirao pod imenom OVK Split, a prije pet i pol godina pokrenuli smo novi POŠK, sa sufiksom “1937”, što označava godinu osnutka originalnog POŠK-a. U klubu su ostali svi “poškovci” koji su bili simbol zlatnog razdoblja, i upravo na tim temeljima danas gradimo klub dalje.

Što biste izdvojili kao najveće uspjehe u novije vrijeme?

– Najveći uspjeh u novijoj povijesti kluba je deveto mjesto u Prvoj hrvatskoj ligi. Iako to možda nije spektakularan rezultat, s obzirom na financijske mogućnosti i igrački kadar – možemo biti zadovoljni.

Koliko je teško financijski održavati jedan vaterpolski klub u današnje vrijeme?

– Vođenje kluba na godišnjoj razini je pravi rudarski posao – slobodno mogu reći i Sizifov posao. Potrebni su ogromna energija i volja. Često se moraš pretvoriti u prosjaka, jer jednostavno sustav financiranja nije zadovoljavajući. Klubova je previše, a za opstanak moraš gotovo biti egzibicionist. Trenutno nismo u dugovima, ali u nadolazećem razdoblju nadamo se pronaći sponzore. Država bi trebala pomoći poduzetnicima tako da im ulaganje u sport i djecu postane stimulativno – jer bez te poveznice teško možemo očekivati sustavnu podršku.

Na koji način škola vaterpola utječe na razvoj djece, ne samo sportski nego i odgojno?

–  Stručnjaci su procijenili da je vaterpolo jedan od najzahtjevnijih kolektivnih sportova, jer od djece traži visoku razinu mentalne i fizičke spremnosti. Danas se suočavamo s ozbiljnim problemom – nedostatkom osnovne plivačke pripreme. Sve više djece upisuje škole nogometa, kojih je znatno više nego vaterpolskih, i tu se stvara disbalans. Djeca često prerano odustaju od psiho-fizičke aktivnosti, upravo u dobi kada bi im sportska uključenost trebala biti najizraženija. Rješenje vidim u sustavnoj suradnji između Grada, sportskih klubova, škola i saveza. Prema istraživanjima, ali i mojim internim saznanjima, čak 50 % djece u dobi od 9 do 11 godina ne može preplivati bazen, što je poražavajuća činjenica za jedan grad na moru. To je vrlo zabrinjavajuće i ostavlja ozbiljne posljedice po opću sportsku i zdravstvenu kulturu.

Koliko djece trenutno trenira u školi i kakav je interes novih članova?

-Ovog ljeta upisalo se dvadesetak djece, no zanimljivo je da nam često dolaze djeca iz drugih sportova, poput nogometa, rukometa i sličnih. Dio njih ostane, pronađe se u vaterpolu, dok se drugi ipak vraćaju u svoje matične sportove. Općenito gledano, broj upisa u vaterpolo nije u skladu s uspjesima naših reprezentacija, što je svakako šteta – bilo bi dobro kada bismo imali veći broj djece u bazenima. Poseban problem je i sve manji broj djece koja se upisuju na plivanje, što dodatno otežava bazu za buduće vaterpoliste. Upravo iz tih plivačkih škola djeca u pubertetu često prelaze u vaterpolo – no kada ta priprema izostane, gubimo potencijalne sportaše prije nego što uopće dobiju priliku izabrati vaterpolo.

Iz vaše perspektive, koje su najveće prednosti Poškove škole vaterpola za razvoj mladih sportaša?

– Ekipirali smo iznimno kvalitetan vaterpolski kadar. U školi vaterpola djeluju profesor Dario Mikas, dugogodišnji djelatnik osnovnih i srednjih škola, te Ivana Nedoklan, bivša vaterpolistica i plivačica. Riječ je o dvoje izvanrednih pedagoga koji s puno znanja i strpljenja rade s najmlađima. U starijim dobnim kategorijama imamo Danijela Burića, dugogodišnjeg trenera Mornara, koji je odgojio niz igrača, uključujući i vlastitog sina koji danas igra za Pro Recco . Tu je i Miro Trumbić, renomirani trener s iskustvom rada u Grčkoj i Italiji, kao i s hrvatskom reprezentacijom. Siniša Školneković, nekada najbolji vratar svijeta, trenutačno je trener vratara, dok seniorsku momčad vodi Jakša Buljan.Naš sljedeći cilj je angažirati Aljošu Kunca, koji je do sada bio u Jadranu. Kada pogledate stručnu spremu i iskustvo našeg kadra, jasno je da imamo sjajnu trenersku ekipu. Ono što nam trenutno nedostaje jest veći broj djece. Jedan od ključnih problema je što istočni dio grada nema bazen, što otežava pristup sportu. Osim toga, djeca su postala razmažena – mnogi ne žele ići na treninge ako ih roditelji ne voze, pa se umjesto toga odlučuju za sportove koji su bliži kući, tzv. “kvartovske sportove”.

Razgovor s Darijom Bojčićem jasno pokazuje koliko je vaterpolo u POŠK-u više od samog sporta — to je tradicija, zajedništvo i predanost unatoč izazovima s kojima se klub suočava. Iako postoje poteškoće u privlačenju djece i financijskoj podršci, ambicije i entuzijazam u klubu ne prestaju. Kroz kontinuirani rad, ulaganje u stručan kadar i bolju suradnju s lokalnom zajednicom, POŠK nastoji vratiti sjaj i dati priliku novim generacijama da zavole i razvijaju ovaj zahtjevan, ali prekrasan sport.