Rijeka minimalcem slavila na Šubićevcu – Šibenik promašio previše

Šibenik nije pao zbog lošije igre. Pao je jer nije zabio kad je morao. A Rijeka? Preživjela je. Nije briljirala, ali je iskoristila ono što se nudilo – i zadržala prvo mjesto. U utakmici u kojoj su domaćini imali više prilika, više energije i više potrebe, presudila je jedna akcija Fruka i Djouahre. Jedna iskra naspram pola utakmice pokušaja. Rijeka sada ima četiri boda prednosti ispred Dinama i šest ispred Hajduka, iako oba imaju utakmicu manje. Šibenik, s druge strane, ostaje posljednji s 30 bodova – pet manje od Lokomotive – i gotovo bez izgleda da ostane u ligi. Utakmica u kojoj su mogli sve, a dobili ništa. I možda im se to neće oprostiti.

Šibenik je imao sve osim gola

Da se utakmica bodovala kao boksački meč, Šibenik bi izašao iz ringa s rukama u zraku. Imali su više šansi, više udaraca, više energije. Imali su motivaciju koju ne možeš trenirati – onu kad igraš za goli život, za opstanak. I opet su ostali praznih ruku. Počelo je promašajem Santinija, samog na pet metara. I nastavilo se kao deja vu. Durakovićev udarac koji čudesno skida Zlomislić. Laćin volej koji trese gredu. Još jednom – sve je bilo tu. Dominacija, borba, publika koja diše s ekipom. Ali lopta nije htjela u mrežu.

Rijeka je, s druge strane, djelovala ukočeno, bez ideje. Do 65. minute nije napravila ništa konkretno. A onda – kombinacija Fruka i Djouahre, jedan dupli pas, jedan bijeg i hladna egzekucija. Minimalizam na riječki način. I to je ono što Šibenik najviše boli – nisu izgubili jer su bili loši, nego jer su bili neefikasni. A protiv momčadi koja čeka svoju šansu, to se ne oprašta. Ova utakmica možda je bila zadnji pozdrav Šibenika Prvoj HNL. Sada zaostaju pet bodova za Lokomotivom, a vremena više gotovo da i nema. I teško je zamisliti veću sportsku ironiju – biti bolji, pa izgubiti; biti borbeniji, pa ostati bez nagrade. Igrači su dali sve, trener nije imao što zamjeriti. Ali nogomet ne mjeri trud. Samo rezultat. A on kaže: Rijeka 1 – Šibenik 0.

Rijeka i dalje ne impresionira – ali pobjeđuje

Nije to bila izvedba koja će ući u legende. Niti blizu. I treći put zaredom – Rijeka prolazi kroz utakmicu bez blještavila, bez potpune kontrole, s vidljivim pukotinama u igri. Ali opet: izlazi živa. A kad u svibnju imaš glavu, karakter i hladnu krv, to često vrijedi više od igre. Fruk ponovno potvrđuje da je daleko više od klasične “desetke”. On je dirigent, ali i vatrogasac, igrač koji u tren oka pretvori pas u šansu. Njegov dupli pas s Djouahrom bio je jednostavan, ali čist, precizan i – koban za Šibenik. Djouahra? Završio hladno, rutinski, kao da zabija svaki tjedan. Iako ne zabija.

Rijeka nije dominirala. Nije bila bolja kroz 90 minuta. Ali znala je kad treba – i to je razlika. Šibenik joj nije dao ništa besplatno. Naprotiv, tjerao je na greške, na grube duele, na nervozu. I Rijeka je imala loš dan – ali nije izgubila. To je ono što ostavlja dojam. Sada im ostaju još dvije prepreke u ligi – Hajduk na Poljudu i Slaven Belupo kod kuće. I između toga, finale Kupa. Sve to u razmaku od manje od tri tjedna. Umor će rasti, rotacije će biti nužne. Ali ova pobjeda na Šubićevcu bila je – najvažnija. Ne po ljepoti, nego po težini. Jer pobijediti kad si slabiji, kad te protivnik nadigra, a ti se ipak izvučeš – to ne može svatko. To mogu samo oni koji znaju da se titule ne osvajaju kad si najbolji. Nego kad odbiješ izgubiti.

Šibenik ostaje s praznim rukama

Rajko Vidović je danima ponavljao isto: “Ova momčad zaslužuje više.” Protiv Rijeke su mu igrači dali savršen argument. Igrali su čvrsto, pametno, s vjerom. Kreirali su više, napadali više, htjeli više. Ali nogomet ne zna za pojam “zasluženo”. On zna samo jedno – rezultat. A rezultat kaže: Rijeka 1, Šibenik 0. Trideset bodova, dvije utakmice do kraja i pet bodova zaostatka za Lokomotivom. To nije matematika za nadu – to je gotovo egzekucija. I Šibenik ju je prihvatio borbom, ne šutnjom. Ali i kad daš sve, nekad ostaneš bez ičega. I to boli više nego poraz u kojem nisi pokušao.

Ono što ostaje je gorčina. Ne zbog igre – ona je bila dostojna. Nego zbog istine da ti ni to ne garantira ništa. Imali su sve – dominaciju, šanse, energiju. I onda jedan trenutak – kombinacija Fruka i Djouahre – i sve se sruši. To nije bio poraz po slabosti, nego po surovosti sporta. Šibenik neće pasti sramotno. Pasti će boreći se. I u tom padu ostavit će dojam kluba koji je možda izgubio ligu – ali nije izgubio obraz. Ako je to njihov predzadnji prvoligaški ples za neko vrijeme, bio je dostojan oproštaj. Sa zvižducima nepravde, ali i s aplauzom onih koji su znali – da je srce bilo tamo. Samo lopta nije.