Tko to vodi hrvatski nogomet?
Blamaža hrvatskih klubova u kvalifikacijama za Europsku i Konferencijsku ligu, ispadanje Hajduka, Osijeka i Rijeke od predstavnika država koje smatramo daleko lošijima od nas, pokrenuli su brojne rasprave o budućnosti našeg nogometa. Kada se na čitavu priču doda i ne baš dojmljiv nastup Vatrenih na Europskom prvenstvu, poslovično ne baš sjajne rezultate mlađih selekcija, dosta se priča u kojem smjeru ide najpopularnija igra u Hrvata.
Problema je puno, Hrvatska kao država ima dva i pol stadiona, jedan od njih napravili su Mađari, drugi je isto tako privatna investicija, a pod onih pola brojimo stadion Kamen Ingrada koji polako ali sigurno propada. Nakon Rusije i srebra obećanja i priče o brojnim stadionima su se nemilice bacale sa svih strana, novi Maksimir, novi Poljud, kamp u Gorici, obnova Stanova, Šubićevca… Čudesa su se obećala, a šest godina nakon, samo se spomenuti projekt Mađara u Osijeku realizirao, sve ostalo nije se pomaknulo s mrtve točke. Investirano je tada u nekoliko terena prvoligaških klubova, pola njih je u međuvremenu propalo i pretvorilo se u prava krumpirišta kako to slikovito kaže Željko Sopić.
Složit ćemo se s činjenicom da je infrastruktura bitna za razvoj nogometa i nogometaša, ali ne i ključna. Ključni su treneri! Nije Luka Modrić postao Luka Modrić jer je trenirao i igrao na tepisima, postao je to osim zahvaljujući talentu i radnim navikama, puno više zahvaljujući trenerima s kojima je radio. Mario Mandžukić je naganjao loptu po “Livadi”, po raznim ne baš dobrim terenima širom Slavonije i Baranje, isto vrijedi za Vidu, Brozovića, manje više sve Vatrene. Treneri su glavni preduvjet za stvaranje kvalitetnih igrača! Spomenuti velikani našeg nogometa sigurno nisu imali niti približno kvalitetne uvjete kakve danas imaju mladi igrači, ranije se često vodila borba kako nabaviti dovoljan broj lopti za rad, o nekakvim ljestvama, kapicama, stupovima, markerima su mogli samo maštati, danas su i puno veće stvari dostupne, a svi skupa imamo osjećaj da je sve manje pravih španera.
Sve te rasprave o aktualnom trenutku hrvatskog nogometa i njegovoj budućnosti redovito završavaju na Hrvatskom nogometnom savezu kao ključnoj instanci odgovornoj pokrenuti stvari u pravom smjeru. Pa ćemo Vas upoznati s ljudima koji su odgovorni za ono što nas čeka, s onima koji odlučuju kako postaviti sustav.
Ono što je dobro poznato, Marijan Kustić predsjednik je HNS-a, prvi dopredsjednik mu je Ante Vučemilović Šimunović, a tu su još četiri dopredsjednika: Nenad Črnko, Damir Mišković, Slavko Prišćan i Mario Smodlaka. Jedini s nekom nešto zapaženijom nogometnom karijerom je Mario Smodlaka. Osim njih, članovi Izvršnog odbora su Đuro Bukvić, Nenad Horvatić, Davir Ilić, Mato Ljajić, Ante Kulušić, Josip Kuterovac, Drago Lucić, Robert Markulin, Darko Raić Sudar, Božidar Šikić i Ile Topuzović.
Ako se ne vodimo regionalnim poznanstvima, uz Smodlaku iz svijeta igračkog nogometa dolazi samo Darko Raić Sudar koji se jedini može pohvaliti ozbiljnom prvoligaškom karijerom u dresu Cibalije, Osijeka i Istre te kroz četiri sezone u Izraelu. Ante Kulušić bio je dugogodišnji prvoligaški sudac, Markulin, Mišković, Črnko i Šikić su ljudi koji su se dokazali vodeći prvoligaške klubove pa možemo zaokružiti da su stručni voditi i odlučivati u nogometu, Šikić je u toj priči i diplomirani nogometni trener.
Marijan Kustić svoj je igrački vrhunac imao u 2. HNL u dresu Novalje, manje više okružio se društvom sličnih ili još nižih dometa, dobrim dijelom glavna kvalifikacija za Izvršni odbor je stranačka iskaznica, nešto malo rad po klubovima, ali u globalu nama ovo ne djeluje pretjerano optimistično. Da prisnažimo onoj priči o tome da su treneri temelj uspjeha našeg nogometa i tome da ne idemo u dobrom smjeru. Od klubova se na najnižoj, amaterskoj razini traži da imaju licencirane trenere, i to bi bilo sasvim u redu kada tim istim trenerima na početnoj razini ne bi zakomplicirali život do krajnjih granica. Sedmodnevni tečajevi održavaju se u središtima regija, riječ je u gotovo 100% obima o ljudima koji imaju svoje poslove, a u trenerski posao ulaze kako bi polako napredovali i razvijali se, nikome u Savezu nije palo na pamet da se ti tečajevi održavaju u županijskim središtima kako bi im se olakšao ulazak u trenerski svijet.
Dotaknuli smo se samo najosnovnijeg problema, problema onih koji bi trebali udarati temelje stvaranja kvalitetnih igrača, kada bi krenuli u priču od licenciranju, infrastrukturi, odlukama kojima IO sam sebe nagrađuje za rezultate Vatrenih, ne postojanju nikakvog sustavnog odgajanja sudaca, ne postojanje sustava kvalitetnog ocjenjivanja sudaca putem kojeg bi se borili za napredovanje. Kada bi krenuli pričati na osnovu čega ovo društvo ocjenjuje izvještaje izbornika svih reprezentacija, možda bi otišli i u omalovažavanje članova IO, a to nam sigurno nije želja, želja je ukazati na to da je potrebno mijenjati stvari. Da bi nekakva promjena bila kvalitetna obično se kreće od temelja, u ovom slučaju dojam je da treba krenuti od krova ako želimo da naš nogomet ne potone još dublje od ispadanja od Olimpije, Zire i Ružomberoka.
